Razvoj solarnih ćelija počeo je 1839. Istraživanjima francuskog fizičara Becquerela. On je primijetio fotonaponski efekt dok je eksperimentirao sa elektrodama u otopini elektrolita kad se stvorio napon prilikom izlaganja elektroda svijetlu.
Fotonaponski efekt je prvo proučavan na materijalima kao što je Selen ( Hertz, 1870.). Selen je ubrzo usvojen u fotografiji za mjerenje jačine svijetlosti.
Prvom originalnom solarnom ćelijom smatra se ona izraĎena 1883. god. (Fritts) od selena kao poluvodiča s vrlo tankim slojem zlata. Ove rane ćelije imale su učinkovitost pretvorbe energije manju od 1%.
Značajni pomak je ostvaren razvojem silicijskih solarnih ćelija (Ohl, 1941.) .
Trinaest godina kasnije tri američka istraživača demonstrirala su silicijsku solarnu ćeliju sposobnu za 6 %-tnu pretvorbu energije iz sunca. Pearson, Fuller i Chapin konstruirali su ureĎaj od nekoliko pločica silicija (svaka veličina žileta).
Najveći korak prema komercijalizaciji solarnih ćelija poduzet je pedesetih godina prošlog stoljeća u Bell laboratorijima u New Yorku kad je razvijen Czochralskijv proces za proizvodnju monokristalnog silicija visoke čistoće.
Javno korištenje Bellove solarne ćelije započelo je u listopadu 1955.
Od 1958. ugraĎivanje u komercijalne aplikacije (za svemirski program, napajanje SAD satelita).